Oke, prije nego počnem, da napomenem da mi je ovo prvi pravi objavljeni blogerski tekst...ili kako se već zove (treba mi malo vremena da savladam blogersku terminologiju, ili kako se već kaže).
A sad o naslovu:
Udarna vijest na dnevniku, u novinama: "Umro prvi čovjek na Mjesecu". Ni manje ni više. Dalo bi se zaključiti da postoji određena populacija čovjekolikih bića gore, stara svega 80-ak godina...i da je jedan od njih - umro, prije svih drugih!
Dakle, glupost No.1: pogrešno sastavljen naslov.
Kad bismo pročitali naslov tipa: "Umro Nil Armstrong", bilo bi nam sasvim jasno da je "jedan od nas" napustio "ovaj svijet". Ali ko je Nil Armstrong? Prvi čovjek na Mjesecu!
Ahaaaaaaaa, znači...to je ta genijalna igra riječima: ako je umro prvi čovjek na Mjesecu, a Nil Armstrong je prvi čovjek na mjesecu, iz toga slijedi da je umro Nil Armstrong! Wow
U čemu je, zapravo, problem? Problem je u tome što nikad NIKO nije bio na Mjesecu! I tu smo došli do gluposti No.2! Glupa američka izmišljotina u cilju prđenja pod nos milijardama tupana na planeti! Svako racionalno biće kad uzme u obzir nekoliko činjenica, doći će do zaključka da se ovo jedna najobičnija...laž.
Svi smo mi u osnovnoj školi slušali pričicu o putovanju u svemir, osvajanju Mjeseca, znali smo ko je Armstrong, ko je Oldrin... Sjajno smišljeno: "Ispričajmo naivnoj dječici bajku u koju će oni povjerovati i cijelog života gajiti jednu iluziju i maštati o SEBI na Mjesecu. Kad odrastu, ostaće pod utiskom te maštarije i smatrati nas, Amere, za jebene svemirske genijalce i cijeli svoj jebeni život jebeno slijepo vjerovati u našu jebenu izmišljotinu" (ovo "jebeno" mi je nekako u američkom stilu). Ne kažem ja da nije bilo lijepo maštati - jeste! Kad bi me pitali šta ću biti kad porastem, ponosno bih odgovorila - astronautičar (ispravno: astronaut)! Čak sam pisala i sastave u školi o tome. Međutim, neko pametno djetešce se sjetilo da istraži i provjeri vjerodostojnost spomenute egzibicije. Nije mu bilo teško da shvati da postoji gomila nelogičnosti u priči i da se osvijesti. Onda je to djetešce proširilo vijest i mnoga su čeljad uvidjela da su bila u zabludi.
Eto, prije nekog vremena se to i meni desilo. Nevjerovatno, na predavanju iz Histologije, profesor je nekako došao do priče o Mjesecu (zapravo, predavanje sam gotovo prespavala, ali me pomen Mjeseca naglo razbudio). Pitao je nas 120 prisutnih da li zaista vjerujemo da je čovjek kročio na Mjesec. Ja sam bila među onima koji su potvrdno klimnuli glavom. Onda je on rekao par riječi, suptilno nas proglasio budalama...i najbitnije, naveo mene (ne znam za ostale) da počnem da istražujem. Naravno, već u prvoj minuti pretrage na Google-u sam otkrila tooooliko podataka koji su bili i više nego dovoljni da shvatim da sam obmanuta! U prvi mah - razočarenje! Nešto u šta sam silno vjerovala odjednom više ne postoji. Kasnije je to, naravno, preraslo u zadovoljstvo radi poznavanja istine i mogućnosti prosvjećivanja uže okoline (počevši od roditelja, koji su se takođe iznenadili kad sam im izdeklamovala par činjenica).
Sad baš kontam nešto... Lako je za ljude! Oni su navikli da u nešto lako povjeruju, a još lakše "odvjeruju" ako im se ponudi "prava stvar" u zamjenu. Ali šta je sa Armstrongom? On je, jadan, nakon te imaginarne misije morao da živi još 40-ak godina trpeći pohvale i silna tapšanja po leđima zbog izmišljotine o njegovom tako značajnom "malom koraku za čovjeka, a velikom za čovječanstvo". Pitam se, kako je bilo gledati ljude u oči, pojavljivati se u javnosti za svaku petu godišnjicu misije, odgovarati na pitanja i veselo se smješkati, svjesno prikrivati istinu...do smrti? Ili su možda i njega prevarili i uvjerili da je stvaaaarno bio na Mjesecu?
Čovjek za koga govore da je "ispunio snove", ustvari je...mnogo tužan čovjek...bio.
