SCIENCE NEWS

(Disklajmer: Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je slučajna) 

Američki naučnici utvrdili da se na prostoru Balkana akademske titule, zvanja i visoke pozicije u državnim institucijama nasljeđuju vezano za Y hromozom. 

Iako je ova pojava već neko vrijeme poznata neukom lokalnom stanovništvu i opisuje se kao fenomen „tatinih sinova“, tek nedavno je otkrivena njegova genetička i molekularna osnova. „Brojne epidemiološke studije su pokazale da postoje značajne statističke razlike između društvene, ekonomske i političke pozicije običnih muškaraca i muškaraca čiji su očevi bili ili još uvijek jesu akademici, doktori nauka, političari i slično. To me potaklo na početak istraživanja. Nakon dvije godine smo došli do revolucionarnog otkrića“, kazao je dr Jowich, voditelj projekta. Gen zaslužan za fenomen „tatinih sinova“ nalazi se u neposrednoj blizini TDF lokusa na kratkom kraku Y hromozoma (uredništvo naše redakcije nema ni ideju šta bi ovo moglo značiti). Jowich je istakao da je još uvijek nejasno zašto je stopa incidencije „tatinih sinova“ drastično porasla u poslijeratnom periodu. „Moguće je da su razlog tome neke genske mutacije koje su se desile za vrijeme rata usljed izloženosti različitim vrstama zračenja, ali taj dio ostavljamo za neke buduće generacije istraživača“. On takođe dodaje da je bezrazložna zabrinutost stanovništva zbog problema koje potencijalno donose "tatini sinovi". "Znam da je običnom čovjeku teško da to razumije, ali oni su naprosto genetski kvalitetniji, te je njihova apsolutna dominacija u svakom životnom segmentu očekivana i prirodna. Bez imalo straha možete svoje živote staviti pod upravljačku palicu njihovog gigaY-hromozoma", podsjeća.

 

Istraživanje je vršeno u privatnoj laboratoriji u zakupljenoj hali na Kneževu. Laboratorija posjeduje najsavremeniju opremu koju je dr Jowich lično dopremio iz SAD-a. Osim nekoliko Amerikanaca, u istraživačkom timu je svoje mjesto našlo i dvoje mladih stručnjaka sa Medicinskog fakuteta u Banjoj Luci, ali njihovi identiteti se još uvijek skrivaju od javnosti.

Mark S. Jowich je Amerikanac balkanskog porijekla. Kao dijete sa roditeljima seli u Ameriku, gdje nakon dugogodišnjeg školovanja stiče doktorat u oblasti molekularne genetike. Objavio je preko 200 originalnih radova i autor je nekoliko univerzitetskih udžbenika. Postoje glasine da je za svoje postignuće u razumijevanju fenomena „tatinih sinova“ zaslužio nominaciju za Nobelovu nagradu u oblasti fiziologije ili medicine, što bi bila kruna njegove istraživačke karijere. 

 

A ŠTO DA IDEM KOD PSIHIJATRA?

Srijeda, 19. 2. 2014. Tipično jutro. Budim se oko 8:30, izležavam se, gledam TV. Već 10 sati nisam bila na Fejsu. Uzimam telefon. Konektujem se na komšijin WiFi (sorry komšo). Odlazim na svoju omiljenu stranicu. Nekoliko notifikacija, poruka... Otvaram sve redom. Ništa značajno. Listam News Feed. Glupost, nebitno, simpatično, zanimljivo... zanimljivo! Naišla sam na neku vijest koja me najterala da skočim iz kreveta, upalim laptop i, onako krmeljava, fejsbučim k’o čovjek. Pročitam ono što me zanimalo, shvatam da i nije bilo onako kako sam očekivala. Nema veze. Vraćam se na News Feed i listam objave svojih 600 friendova. Sve njih sam upoznala nekad u životu i većini sam makar jednom u životu rekla “ćao”. Majke mi! Enivej, listam tako i listam. Sve je toliko glupo i nebitno da je svaki pokret prstom preko kolutića miša uzalud potrošena energija. Najžešći su mi coveri sa nekim patetičnim natpisom koji potiče iz najnovijeg turbofolk hita, a svaka druga napičena friendica ga ima. “Bio si poziv koji se ne odbija”. Avaj, mala izvrnuta torto!

Nađe se, tu i tamo, nešto kvalitetno i vrijedno pažnje. Sveukupni utisak popravljaju objave stranica zabavnog i naučnog tipa.

Realno, ništa od ovoga i nije veliki problem. Glupe objave nepoznatih prijatelja, uzaludno trošenje ATP-a (čak mi dobro dođe pošto jedem k’o krava) lako podnosim.

Ono što me najviše iznerviralo to jutro, kao i svako prethodno, su objave službenih stranica, portala ili čega već GradPrijedora, BanjalukaLivea, InfoPrijedora...pi*ke materine...i svih sličnih govana. Svaki naslov počinje sa “Mladić ubio ovoga”, “Djevojku silov’o neko”, “Smrtno bolesno neko dijete”, “Lopov opljačkao onoga”, “Poginuo ovaj, teško povrijeđen onaj”...i sve to popraćeno prigodnim fotografijama, po mogućnosti direktno sa mjesta nesreće. Čak i one, naizgled, lijepe vijesti sa naslovom tipa “U Prijedoru u prošloj godini rođeno X broj beba”, u tekstu kriju zamku “ali broj umrlih je X puta veći, pa nam je prirodni priraštaj u ku*cu...tako da ste se džaba rađali i porađali i muku mučili 10 sati i zamalo iskrvarili i umrli na ginekološkom stolu i džaba ste zaradili sepsu tokom carskog reza jer je Frozzini klima u operacionoj sali džaba radila jer je u bolnici prejebeno hlano jer....svejedno ćemo kad-tad izumrijeti kao vrsta”. Toliko o lijepim vijestima.

Javila mi se misao o deaktiviranju profila, ali sam brzo odustala od ideje (ako se to može nazvati idejom).

Samo sam okačila status u kome izražavam svoje nezadovoljstvo gorepomenutim. To mi je bilo dovoljno.

Da ne duljim više... Evo šta se dalje dešavalo, u kratkim crtama:

Zahtjev za prijateljstvo. Nepoznat profil. Kad...javlja se frendica...sa svog NOVOG profila.

Ja: “Jovana, jesi to ti? Šta ti se desilo?” (Dok čekam odgovor, letim na njen stari profil – deaktiviran)

Ona: “Jesam... Htjela sam da napravim fejs koji će se meni sviđati.”

Klik!

Zapravo, nekoliko klikova... I sad sam u fazonu: “Danas mi je prvi dan na novom profilu i super se osjećam...”

Weeeeee  :D

"Umro prvi čovjek na Mjesecu"

  Oke, prije nego počnem, da napomenem da mi je ovo prvi pravi objavljeni blogerski tekst...ili kako se već zove (treba mi malo vremena da savladam blogersku terminologiju, ili kako se već kaže).

A sad o naslovu:

     Udarna vijest na dnevniku, u novinama: "Umro prvi čovjek na Mjesecu". Ni manje ni više. Dalo bi se zaključiti da postoji određena populacija čovjekolikih bića gore, stara svega 80-ak godina...i da je jedan od njih - umro, prije svih drugih! 

     

     Dakle, glupost No.1: pogrešno sastavljen naslov.

Kad bismo pročitali naslov tipa: "Umro Nil Armstrong", bilo bi nam sasvim jasno da je "jedan od nas" napustio "ovaj svijet". Ali ko je Nil Armstrong? Prvi čovjek na Mjesecu!

     Ahaaaaaaaa, znači...to je ta genijalna igra riječima: ako je umro prvi čovjek na Mjesecu, a Nil Armstrong je prvi čovjek na mjesecu, iz toga slijedi da je umro Nil Armstrong! Wow

   U čemu je, zapravo, problem? Problem je u tome što nikad NIKO nije bio na Mjesecu! I tu smo došli do gluposti No.2! Glupa američka izmišljotina u cilju prđenja pod nos milijardama tupana na planeti! Svako racionalno biće kad uzme u obzir nekoliko činjenica, doći će do zaključka da se ovo jedna najobičnija...laž. 

     Svi smo mi u osnovnoj školi slušali pričicu o putovanju u svemir, osvajanju Mjeseca, znali smo ko je Armstrong, ko je Oldrin... Sjajno smišljeno: "Ispričajmo naivnoj dječici bajku u koju će oni povjerovati i cijelog života gajiti jednu iluziju i maštati o SEBI na Mjesecu. Kad odrastu, ostaće pod utiskom te maštarije i smatrati nas, Amere, za jebene svemirske genijalce i cijeli svoj jebeni život jebeno slijepo vjerovati u našu jebenu izmišljotinu" (ovo "jebeno" mi je nekako u američkom stilu). Ne kažem ja da nije bilo lijepo maštati - jeste! Kad bi me pitali šta ću biti kad porastem, ponosno bih odgovorila - astronautičar (ispravno: astronaut)! Čak sam pisala i sastave u školi o tome. Međutim, neko pametno djetešce se sjetilo da istraži i provjeri vjerodostojnost spomenute egzibicije. Nije mu bilo teško da shvati da postoji gomila nelogičnosti u priči i da se osvijesti. Onda je to djetešce proširilo vijest i mnoga su čeljad uvidjela da su bila u zabludi. 

     Eto, prije nekog vremena se to i meni desilo. Nevjerovatno, na predavanju iz Histologije, profesor je nekako došao do priče o Mjesecu (zapravo, predavanje sam gotovo prespavala, ali me pomen Mjeseca naglo razbudio). Pitao je nas 120 prisutnih da li zaista vjerujemo da je čovjek kročio na Mjesec. Ja sam bila među onima koji su potvrdno klimnuli glavom. Onda je on rekao par riječi, suptilno nas proglasio budalama...i najbitnije, naveo mene (ne znam za ostale) da počnem da istražujem. Naravno, već u prvoj minuti pretrage na Google-u sam otkrila tooooliko podataka koji su bili i više nego dovoljni da shvatim da sam obmanuta! U prvi mah - razočarenje! Nešto u šta sam silno vjerovala odjednom više ne postoji. Kasnije je to, naravno, preraslo u zadovoljstvo radi poznavanja istine i mogućnosti prosvjećivanja uže okoline (počevši od roditelja, koji su se takođe iznenadili kad sam im izdeklamovala par činjenica).

     Sad baš kontam nešto... Lako je za ljude! Oni su navikli da u nešto lako povjeruju, a još lakše "odvjeruju" ako im se ponudi "prava stvar" u zamjenu. Ali šta je sa Armstrongom? On je, jadan, nakon te imaginarne misije morao da živi još 40-ak godina trpeći pohvale i silna tapšanja po leđima zbog izmišljotine o njegovom tako značajnom "malom koraku za čovjeka, a velikom za čovječanstvo". Pitam se, kako je bilo gledati ljude u oči, pojavljivati se u javnosti za svaku petu godišnjicu misije, odgovarati na pitanja i veselo se smješkati, svjesno prikrivati istinu...do smrti? Ili su možda i njega prevarili i uvjerili da je stvaaaarno bio na Mjesecu? 

Čovjek za koga govore da je "ispunio snove", ustvari je...mnogo tužan čovjek...bio.